Trebam li Boga?

Mt 19,13-15

Pripremio: fra Željko Barbarić

Subota, 13. kolovoza 2011.

Osmijesi koje je vrlo lako izmamiti na njihova lica, bezazlenost kojom obiluju, iskrenost koje se ne boje su prvo što mi pada na pamet kad su djeca u pitanju. Kao da se ljudi s vremenom iskvare pa je sve teže vidjeti osmijehe na licima. Ljudi postaju kompliciraniji i sve je teže pronaći razlog za osmijeh. Sve više briga i sve se teže živi. Kao da postajemo sve okrutniji, sve radimo s proračunom i iz svega izvlačimo korist. I kao da sve manje iskrenosti postoji među nama, skrivamo se jedni od drugih. Ne želimo da nas drugi vide slabe, nego samo jake, pametne i sposobne. A dijete nije ni jako, ni pametno ni sposobno. Dijete treba drugoga.

Isus kaže svojim učenicima da puste djecu k njemu, jer je takvih kraljevstvo nebesko. Kraljevstvo nebesko pripada onima koji traže drugoga, koji sebe ne uzdižu na Božje mjesto, koji sebe ne prave bogovima. Ono pripada onima koji priznaju da su slabi, ali da hoće biti jači. U Bogu. Ono pripada onima koji priznaju da nisu najpametniji, ali da žele sazrijevati i rasti u mudrosti. U drugome. U Bogu. Ono pripada onima koji priznaju da nisu sami sposobni sve učiniti jačim i boljim. I u tome trebaju Drugoga. U tome traže pomoć Isusa.